Ruževe kronike: Kad blogerica radi u školi

Jedno od najčešćih pitanja koje mi postavljate glasi: "Kako učenici reagiraju na to čime se baviš? Što o tome misle kolege?" Došlo je vrijeme da vam odgovorim na ta pitanja i dam malo uvida u privatni život.

link

Moja priča s blogom započela je dok sam bila treći razred srednje škole i nikada, ali apsolutno nikada nisam očekivala da ću se ovime tako dugo baviti, a još manje da ću od bloga i društvenih mreža jednog dana zarađivati. Krenula sam iz čiste ljubavi i mislim da sam danas ovdje isključivo zbog toga. 

Tek sam negdje na četvrtoj godini fakulteta postala svjesna da ću vrlo brzo početi raditi u školi, a da se bavim nečim "neobičnim za profesore". Uobičajeno je da profesori imaju neke manje poslove sa strane jer poznato je da plaće nisu visoke (čak ni nakon štrajka...), ali najčešće su to poslovi kao proizvodnja nekih prehrambenih proizvoda ili prodaja rukotvorina. Nije uobičajeno da su profesori blogeri. Ili influenceri, premda zaista nikad ne upotrebljavam tu riječ za sebe jer mi se ne sviđa. Profesore doživljavamo kao ozbiljne, relativno elegantno odjevene, premda pomalo dosadno, ali ne u najnovijoj odjeći poznatih marki, već zaista prosječno i klasično. Nema ekscentričnih frizura i modnih dodataka, tetovaža, puno šminke, ali zato su tu naočale kao glavna asocijacija. 

Međutim, dobro došli u 2020.  kada milenijalci završavaju fakultete i zapošljavaju se u školama. 

Blogovi, YouTube kanali i Instagram svakodnevni su dio života svakog djeteta starijeg od 10, 11 godina. Normalno im je satima gledati videe i provoditi vrijeme na društvenim mrežama. Normalno im je i da ljudi od toga zarađuju i neki bi se i sami time željeli baviti. Neki se i bave. ALI ne očekuju da im se time bave i profesori. Profesore percipiramo kao dosadne i ozbiljne, ali ovo bi trebalo biti nešto neozbiljno, zar ne? Istina je da se upravo u tome krije tajna. Ovo je ozbiljan posao, zaista. Ravnopravan sa svim ostalim poslovima u 2020. I premda izgleda jednostavno, daleko je od toga. Da biste to shvatili, morate se i sami time početi baviti. Nije jednostavno privući ikakvu publiku, a zadržati ju nešto je potpuno drugačije. Nije jednostavno doći do te razine da bi ti netko platio da se uslikaš s proizvodom nekog brenda. Da je jednostavno, svi bi to radili. 

Tijekom svoje medijske karijere pisala sam za tri portala, imala stotinjak suradnji, zarađivala sam na Instagram storyjima, noćila sam u hotelima besplatno, isprobala sam kavijar i tartufe prvi put (istina, bolje da nisam), stekla  nove prijatelje i poznanike i doživjela toliko toga što nikada ne bih da se ovime ne bavim. Naučila sam toliko toga iz područja informatike i fotografije što ne bih naučila apsolutno nikada. Naučila sam pisati profesionalne mailove, surađivati s različitim osobama različitih svjetonazora, uređivati videe i fotografije, naučila sam osnovne tehnike snimanja filma, stekla sam ogromnu količinu znanja o njezi kože itd. Naučila sam toliko toga što nikad nisam učila ni u školi ni na fakultetu. Upravo zato mi je drago da se bavim poslovima koji su naizgled toliko različiti, a zapravo su vrlo slični. Oba posla zahtijevaju kreativnost, strpljenje, neprestano učenje i odricanje, veliku odgovornost i ozbiljnost. Influenceri možda objavljuju "neozbiljne" sadržaje, ali vjerujte mi da moraju biti vrlo ozbiljni kada su u pitanju suradnje i komunikacija s poslodavcima. 

Što se tiče mog iskustva s učenicima, znam da svi znaju čime se bavim i drago mi je da znaju jer željela bih da ne gledaju školu kao ograničenu ustanovu koja ih jedina nečemu podučava, već želim da i oni sami samoinicijativno uče ono što ih zanima. Želim da vjeruju da mogu ostvariti svoje snove, a da to ne znači baviti se samo onime što tradicionalno društvo nalaže. Mislite da je moj tata mislio da je ovo nešto ozbiljno? Naravno da nije, za njega je to bilo gubljenje vremena. Sve dok nije počeo primati moje pakete za mene i gledati slike s događaja na kojima sam bila. Ili, kad malo bolje razmislim, dok nisam prvi put odvela obitelj na večeru od novca koji sam zaradila.

Željela bih da moji učenici, ali i svi ostali učenici na svijetu, stvore radne navike tako što će raditi ono što vole. Nitko ne uživa u onome što mora raditi i na što ga drugi prisiljavaju. Zamislite kako je dobro imati posao koji ćeš uvijek gledati kao hobi jer ćeš u njemu uživati. 

Što se tiče nekih ograničenja, bavim se kozmetikom, ponekad modom, tako da kod mene nema i nikad nije bilo nekih sadržaja koji su možda neprikladni. Ne pokazujem neke osobe na društvenim mrežama i čuvam najveći dio privatnog života za sebe. Sve ostalo objavljujem bez ikakvih problema, a rado pišem i jezične savjete na Instagramu. Glavna mana? Definitivno što bi djeca mogla krivo shvatiti neke objave, odnosno kao da moraju imati neku kozmetiku, skupe proizvode i slično. Bavim se pisanjem o nečem materijalnom, ne recenziram knjige, tako da mi je žao ako netko misli da se ljudska vrijednost mjeri materijalnim stvarima jer to nije poruka koju želim poslati.

Kolege također znaju čime se bavim i kolegice me ponekad pitaju za neke preporuke i uvijek mi je drago kad mogu pomoći. :) Radim u predivnom okruženju i nema one tipične ženske ljubomore, već zaista samo podrška i razumijevanje kao što bi i trebalo biti.

Ne mogu znati i neću nikad znati hoće li itko išta negativno reći o ovome, ali zasad imam samo pozitivna iskustva. Obožavam oba posla i ne mogu uopće zamisliti svoj život bez škole ili bez bloga. 

Mislim da bi nam život svima bio ljepši kada bismo svi radili ono što volimo i kada bismo odgajali djecu da vjeruju u sebe i svoje snove.

link