utorak, 30. siječnja 2018.

Ruževe kronike: O snobovima i kompleksima

Koliko god voljela društvene mreže, bojim se da je cijela ta opsesija savršenim fotografijama, markiranoj odjeći, obući, modnim dodatcima i ostalim skupim stvarima, otišla predaleko. Mnogo ljudi želi biti u trendu, želi imati te stvari, ali nemaju novaca. Pitanje je zašto netko želi Gucci torbu koja košta više od nečije mjesečne plaće, a odgovor je vrlo jednostavan - osjećaj veće vrijednosti. Jesmo li se doista doveli do toga da nečiju vrijednost mjerimo u njegovim krpicama, torbicama i cipelicama? 



Svaka roba ima svog kupca i to je sasvim u redu. Nekome tko zarađuje milijune, nije problem dati ni 185 dolara na Prada spajalicu, a da ne govorim o tisućama eura za jednu haljinu. I to je u redu. Ako imaš i zaradio si svoje novce, uživaj u njima. Međutim, došli smo do toga da ljudi koji zarađuju 500 eura mjesečno najradije bi kupili i tu spajalicu samo da nekome pokažu svoju vrijednost. Ne znam kakvi roditelji odgajaju takvu djecu koja imaju potrebu jednog dana dokazivati se novcem. Novac dođe i prođe, ali zato karakter ostaje. Ljubav, zdravlje, obitelj, to je bogatstvo i to je nešto što ljudi često zaboravljaju.





Dat ću vam za primjer jednu osobu, nazovimo ju Marko. Marko crnči cijeli mjesec kao pomoćni kuhar sezonac, kupa se u znoju na 50 stupnjeva u kuhinji umjesto u moru, a onda sa svojih tisuću eura za kojih je radio 30 dana u mjesecu od jutra do sutra, kupi najnoviji iPhone. Marko nema novaca za plaćanje pretplate i svaki mjesec mora nekoga moliti za poziv, a ljuti se na sve kafiće u kojima nema Wi-Fi jer Marko nema novaca za megabajte. A o gigabajtima da ne govorimo. Ali bitno da Marko ima iPhone i da su sve slike na Instagramu slikane upravo ispred ogledala da se vidi njegov mobitel.

Uzmimo još jednu osobu, ovaj put neka se zove Krešo. Krešo radi za 4000 kuna mjesečno i pati za onim znakom na košulji koja košta kao trećina njegove plaće. Krešo će ipak izdvojiti te novce, ali cijeli mjesec neće nijednom izaći van jer nema novaca - ali bitno da on ima novu košulju, uostalom, može se slikati i kod kuće da ju svima pokaže.

I da me ne optužite da diskriminiram muški rod, treći će primjer biti Lea. Lea jako voli kozmetiku otkako je počela pratiti blogove, ali nema novaca za high end marke. Lea će otići na neku žblj stranicu i naručit će Naked paletu za 50 kuna i znat će da je riječ o kopiji, ali nije važno što je kopija, već što ona može pokazati svoju paletu i reći i da ona ima Naked paletu. Njoj uopće nije važna kvaliteta tih sjenila i sve nuspojave koje takva kozmetika može izazvati, samo je bitno ime.


Danas je postalo jako teško biti tinejdžer. Bilo je uvijek teško, ali zbog ovakvih stvari postalo je još gore. Ako nemate taj i taj mobitel i te i te tenisice, ne možete biti dio tog društva. U moje vrijeme gledalo se imaš li "original" starke ili imaš neku kopiju. I onda su roditelji djeci masovno kupovali lažne Converse starke na kojekakvim buvljacima jer su se djeca osjećala manje vrijedno upravo zbog tih starki. Međutim, oštro oko sokolovo imućnije djece primijetilo bi i najmanju razliku u šavovima i onda bi tek nastao kaos.

Žalosno je što i odrasli ljudi pate od tog fenomena kupovanja kopija. Osim što podržavate kršenje svih prava i kršite zakon, pokazujete da niste ništa bolji od trinaestogodišnjih Mean Girls curica. Još razumijem i mogu opravdati  kada kupite nešto jer vam je doista lijepo i možda nalikuje nekom poznatom dizajneru, ali drugo je kada kupite Majkl Kors torbu samo zato što piše Majkl. Michael, ispričavam se.

Ja ću krenuti od sebe. Studiram, zarađujem dovoljno da si tu i tamo priuštim nešto skuplje kozmetike i poneki odlazak u neki dobar restoran, ali to je u mojim mogućnostima. Željela bih Louboutin Pigalle crne lakirane štikle, ali ako dam 600 eura na njih, mjesec dana neću imati što jesti. I moći ću u njima hodati samo po kući. Ako jednom budem zarađivala dovoljno da ih kupim, kupit ću ih, ali neću sada odricati se svega i svačega zbog jednih cipela, koliko god krasne i udobne bile. Preživjet ću i s onima iz Roberta.

Ljudskost se nikada nije mjerila na taj način i nikada ne bi trebala. Vrijedite jednako neovisno što odijevate, kakav mobitel imate i jedete li u restoranu s poznatim chefom ili kupujete pečenu piletinu u Konzumu za 10 kuna. Ako imate novaca za nešto, ja ću vam prva reći da je nešto predivno i bit će mi drago da si možete priuštiti sve što želite. Ali budimo ljudi - ako nemate, nemojte izigravati budale. Snobizam otkriva mnogo više o osobi osim opsesivnog trošenja na ono što nemate. Pokazuje kompleks manje vrijednost, loše samopouzdanje, želju za dokazivanjem i poremećene životne vrijednosti.


Imate li vi neke zanimljive primjere iz svoje okoline?


Broj komentara: 9 :

  1. Samo cu reci odlicno napisan tekst i sa svime se apsolutno slazem.

    OdgovoriIzbriši
  2. Super post! Poznajem nekoliko takvih osoba, redom ovi sto su otisli u obecane zemlje pa crnce na minimalno dvama poslovima, a onda dodju ovamo na nekoliko dana godisnjeg (naravno, nakon nekoliko mjeseci provedenih "tamo" neizostavno je ono tipicno "ah ja", "ah so..." i naravno-novi auto-kako bi moglo bez auta), utapaju se u Jacku Danielsu, caste sve jarane i tako to. Znam i one koje kupuju odjecu i cipele na milijun rata i ciji Ameicani "vriste" od cifri samo da pokazu da one mogu imati te ful trendi cizmice s biserima. Znam i one koje daju za pramenove i šišanje po 500 kn pa provuku na American na 3 rate (za nepovjerovati 🙈-a pramenovi izrastu vec za 3 tjedna) pa onda ceka da prodju ta tri mjeseca dok ne otplati pa ide ponovno. Ima nas svakakvih. Ja ipak vise volim ustedjeti i radije unaprijed stisnuti pa onda ne vuci financijske "repove" mjesecima i godinama. I da, vidim da imamo gotovo istu opsesiju s gospodinom CL... Moje buduce su "So Kate" u bez boji, no nikako da ih ulovim u mojoj velicini 😣

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti! <3
      Haha, savršene si primjere navela! Njih se nisam čak ni sjetila, a doista je tako.

      A što se cipela tiče... ah, ne znam koje su mi ljepše :P

      Izbriši
  3. E kad bi ovo pročitali oni na koje se to i odnosi..
    Sve u svemu, tako je.. nažalost ali da..

    OdgovoriIzbriši
  4. Joj odličan ti je članak . To je to. Živim život iznad svojih mogućnosti. Ja ipak mislim da svatko troši kako mu pričinjava zadovoljstvo. Ja npr. volim kozmetiku(i skupu i jeftinu)volim putovanja , volim se oblačiti ( to može biti i jeftino i skupo ) i zbog svega toga radim oduvjek posao sa kojim odlično zarađujem da si sve to mogu priuštiti a u suštini ga ne volim, doduše s vremenom sam ga naučila i voljeti. E sad, u Hrvatskoj je stanje zaista teško i čovjek si zapravo ne može priuštiti neke normalne stvari, ljudi zaista imaju jedva i za hranu. Poznajem jednu obitelj koja živi na kredit . Hrana na kredit, obuća i odjeća firmirana na kredit , na rate, na Diners... meni to nije neobično . Ljudi nešto žele i priušte si kako znaju. Svatko zna koliko može iznad svojih mogućnosti . Ja nikad nisam bila takva , imam 38 godina i nikad nisam imala kredit. Prvo uštedim pa kupim. Ali to sam ja, gledam sebe i ne gledam druge. Bas me briga ko ima I phone i kako si ga je kupio. Tu di ja živim sve cure nose Moncler i Louis Vuitton, Rolex , ja nemam para za to. To je meni preskupo. To je iznad mojih mogućnosti, i ja nosim Michael Kors koji je meni jeftin i dostupan. U početku teksta piše da svaka roba ima svoga kupca. Točno tako, ali isto tako mislim da je osobna stvar ako netko živi iznad svojih mogućnosti. Neki puta se želimo osjećati ekskluzivno i nešto ekskluzivno si kupimo, to nije grijeh.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti :)
      Mislim da ovdje nije riječ o ekskluzivnosti i životu iznad svojih mogućnosti jer ovi primjeri ipak nisu život, ne znam ni kako bih to sve nazvala...

      Izbriši
  5. Odličan post i onaj tko želi lako će prepoznati poantu odnosno što si htjela reći. Ima puno ljudi oko mene koji su takvi, ali s takvima se ne družim nego su ajmo reći poznanici. Baš i sama nedavno sudjelovala u sličnom razgovoru. Istina da svaka roba ima svog kupca i da svatko svoj zarađen novac može trošiti na što želi. Ali recimo meni, kao majci, je suludo kada mame radije kupuju rabljenu robu koja je markirana nego da kupe novu za možda čak i manje novaca, ali nije markirana. (Zara, H&M, naspram Pepca, Lidla i Kika). Osobno poznam jednu takvu mamu i neću reći gdje radi, ali radi za minimalac od 2500 kn i kupuje takvu odjeću za svoju djecu (oboje ispod 3 godine). Tko toj djeci uopće vidi što piše na etiketi? Ta djeca uopće ne idu ni u vrtić ni nigdje (ako je zbog toga što će drugi reći). Ali to je vjerojatno osjećaj veće vrijednosti, ako kupuješ stvari koje puno koštaju i ti se osjećaš bolje barem dok si to nekako možeš priuštiti, a prije ili kasnije dođe na naplatu sve. Ni minusi ni rate ni krediti nisu zauvijek. Jedno sve to treba vratiti. Živiš u strahu što će biti kada se to dogodi. I kada se osvrneš što imaš? Tamo neku iznošenu odjeću. Ni stan, ni kuću, ni auto nego nešto što više nije moderno ili upotrebljivo. Znam i dečka koji kupuje nošene Calvin Klein i Armani majice, a zarađuje 6000 kn. Stvarno svatko ima pravo raditi što želi, ali eto meni su takve neke stvari jadne i baš govore o tome o kakvom se čovjeku radi, o snobu. Skuplje stvari postoje za ljude koji si to mogu priuštiti, a ne da su bolje ili kvalitetnije. Npr. mogu se kladiti da je sva odjeća iz H&M, C&A, New Yorkera i Terranove iz iste tvornice, samo s drugačijom etiketom, a cijenu su različite.

    OdgovoriIzbriši

Hvala na komentaru :)