nedjelja, 22. listopada 2017.

Ruževe kronike: Ljubav u autobusu

Nemam običaj prisluškivati tuđe razgovore. Ozbiljno. Možda samo one u autobusu kad zaboravim slušalice i gledam na sat i svaka mi minuta traje kao vječnost, a netko na sjedalu ispred ili iza priča nešto svom suputniku. Ako sam nešto naučila u autobusu, to je da šutite jer nikad ne znate tko vas sluša, premda sam zahvalna takvim pojedincima jer su me inspirirali za novi članak. A svatko tko piše, zna da je ponekad teško pronaći inspiraciju. Da ne duljim s uvodom, prepričat ću vam telefonski razgovor koji sam jučer čula jer želim tu priču podijeliti s vama. Možda vam uljepša dan, možda vas rastuži, možda se razočarate, ali važno je da ju čujete.



Vraćala sam se kući iz Osijeka i u busu je bila potpuna tišina. Iza mene sjedio je čovjek kojeg nisam vidjela sve do izlaza, ali sam se cijelo vrijeme pitala kako izgleda, koliko ima godina, kakva je njegova priča.

Ubrzo nakon što je autobus krenuo, nazvao je neku žensku osobu (što sam kasnije zaključila iz onoga što je govorio) i kada se javila, obratio joj se s „ljubavi moja“. Da nisam taj dio razgovora čula, vjerojatno ne bih dalje ni slušala, ali s obzirom na to da se takve stvari rijetko čuju, baš me zanimalo što slijedi dalje.

„Krenuo sam ti, autobus je relativno prazan i imam oba sjedala samo za sebe. Sjeo sam uz prozor blizu zavjese, tako da mogu malo nasloniti glavu i odspavati. Kažu da je za četiri sata u Zagrebu. N. N. mi je kupio kartu, nije dao da platim. Znaš, inače sam volio ići kući gdje god sam bio, jedva sam čekao da se vratim… Ali sada mi je žao što odlazim, pile moje, baš mi je bilo lijepo i drago mi je da sam upoznao tvoju kćer. Ako budeš dolazila u Zagreb, javi se, ali ja ću svakako opet dolaziti pa ćemo se vidjeti, obići ćemo i tvoju mamu… Javit ću ti se kada stignem. Veliku ti pusu šaljem, ljubavi moja.“

U mojoj glavi iza mene sjedio je čovjek od četrdesetak godina, bilo je teško procijeniti po glasu, samo sam primijetila da ima problema s izgovorom glasa r. Shvatila sam da je riječ o nekakvoj vezi na daljinu, ali nisam naviknula da netko tako otvoreno govori o svojim osjećajima ne obraćajući pozornost na sve ostale putnike koji bi mogli čuti što on govori. Zadnji sam put slušala srednjoškolce koji si prepričavaju koliko su popili i gdje su sve povraćali, tako da je ovo  pravo osvježenje.

Na izlazu sam se osvrnula i primijetila sam, suprotno mojim očekivanjima, da je to bio stariji čovjek od šezdesetak godina, gotovo potpuno ćelav, s tek pokojom sijedom. Tko zna kako su se on i ta žena našli u ovim godinama, ali činjenica je da čovjek zna sa ženama i što im treba reći. Možda je to naučio nakon propalog braka, možda nakon nekoliko veza, nikad neću saznati. Zapravo je poanta ove priče da si malo češće govorimo da se volimo, da malo češće razmišljamo o onima koji su nam bitni, a da znatno manje razmišljamo  što će tko misliti ili reći o našim postupcima. On ju je jednako tako mogao nazvati i reći da je sjeo i da će ju nazvati kasnije jer ne može pričati u autobusu. To je neki bonton, zar ne? Ne moraju svi znati sve. Međutim, nitko vas neće gledati ispod oka ako kažete nekome nešto lijepo.


Ljubav je da se dijeli. Krenite još danas. 


Broj komentara: 5 :

  1. Draga Mirela, Ruzeve kronike su jos jedini tracak nade u tvom blogo pisanju, zanimljive su, iskrene i nisu sponzorirane za razliku od tvojih ostalih clanaka o kozmetici i sminki. Videii na tvom kanalu, clanci na tester boxu,clanci na tvom kanalu, nazalost zvuce kao reklame i vidi se iz aviona zasto ih pises.
    Steta, ali valjda svatko ima svoje razloge.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mogu se složiti za Tester box, bavim se reklamiranja proizvoda koji se dobiju u boxu, ali to je sve. :) Nisam zaradila apsoultno ni od jednog videa na svom kanalu, a osim wish lista, ne pišem nikakve reklame na blogu.

      Izbriši

Hvala na komentaru :)