Jučer sam donijela
odluku da ću napokon odlučiti što želim i trebam u životu jer sam ja jaka,
samostalna, sposobna i uporna mlada žena koja je sama sebi dovoljna. Evo,
prošlo je podne, još sam u pidžami, čupave kose i bez imalo šminke (da, i beauty blogerice to rade!) i nemam se
namjeru ustati bar još pet sati dok me frendica ne nazove i natjera da dođem do
nje ili odemo na kavu. Izgovor? Pada
kiša, a ja mrzim kišu.
Kada bih mogla birati
jednu supermoć, odabrala bih kontrolu. Htjela bih moći kontrolirati svoje
osjećaje, tuđe postupke i imati sve isplanirano do kraja života. Umorile su me
promjene. Prije mjesec dana imala sam savršen život i ništa nisam htjela
mijenjati bar još idućih pet godina, ali sve se promijenilo u pet minuta. Jučer
sam nosila sandale i haljinu, palila klimu i pila Cedevitu s ledom, a danas bih
se najradije pokrila preko glave, upalila radijatore i počela piti onaj zeleni
čaj koji već mjesecima stoji i čeka ponedjeljak od kojeg krećem ispočetka, novi
život, nova prehrana, nova ja. Čini mi se da to IPAK nije ovaj ponedjeljak. Možda bih mogla pokušati od sutra s novim
režimom, ali tko je još vidio krenuti od utorka.
Primijetila sam da
starim. Ozbiljno. Imam 20 godina i starim. Nemojte se smijati. Jednu
neprospavanu noć nadoknađujem dva dana i nosim u grad Neofen forte i Controloc
jer se bojim da će mi takvi bolovi upropastiti izlazak. A događa se, vjerujte
mi. I znate što me još plaši? U društvu se počela provlačiti tema udaje. Nekada
smo se samo šalile, a sada to već zvuči ovako: „Ja nikada neću naći muža,
prezahtjevna sam!“ Tko je tu lud? Zašto je udaja ženama smisao života i cilj
koji moraju ostvariti? Jesam li napomenula da je tata neki dan spominjao
imaginarne unuke s kojima će ići u ribolov?
Umorna sam. Želim opet
biti dijete. Ili bar djevojčica. Želim čitati Sanju Pilić, gledati crtiće,
jesti sve što dohvatim ne razmišljajući o kilama, gledati dječake i ne
razmišljati ima li u njima potencijala za muža, studiraju li ili rade, već mi
je samo bitno jesu li slatki i žele li ih i druge djevojčice. Želim imati i
mlade roditelje pune energije, zdravog djeda i ne znati što je to rak. Izuzevši
onog malog crvenog u moru.
Izgovor za sve ovo?
Pada kiša, a ja mrzim kišu.
Uf pričaj mi, punim 25 ove godine a u glavi m i je 15!
OdgovoriIzbrišiHaha, meni je u glavi 30, ali ja bih rado da je manje :P
IzbrišiI ja mrzim kišu i danas cijeli dan serem kako ne zelim za ljeto bude gotovo i to odvratno vrijeme da dođe haha Al nema bediranja! :D Ja se isto uvijek zajebavam sa svojim frendovima kak starimo po nekim pizdarijama, al onda se sjetim da imam 20 godina i da ću se tek sad zabavljati i zajebavati i plesati i uživati i sve sve :D Sad smo tek mlade! Bome meni nije već dosadilo i samo bi još još i još :D Ne znam, nekad si pomislim da sam jedini idealist i prevelik optimist oko svega, al zašto ne bi bila, kaj ne? Besmisleno je bit pesimističan, mislim, što realno imamo od toga? :D Užasno mi ide na živce kak su se ljudi oko mene počeli ponašati, ko da sad od kad smo ušli u 20-e se sve promijenilo i cijeli je život stao. Al znaš kaj, sve ovo kaj si nabrojala u zadnjem odlomku i dalje mozeš raditi, tko je rekao da se ne moze ili da je glupo? Glupi su samo oni koji to nameću na ovaj ili onaj način :P
OdgovoriIzbrišiAL fakat, kiša je teško sranje.
<3 :*
Hvala ti, draga moja <3 Ti mi se i činiš kao totalno pozitivna osoba i to je baš super! Slažem se sa svime što si rekla :)
Izbrišieh, draga moja, što bih onda ja trebala reći sa svojih punih 28? A osjećam se identično kao ti. ;-)
OdgovoriIzbrišiNo, skužiš da je život ustavri jedna velika igra u kojoj je najbolje igrati opušteno vedro veselo, optimistično i nasmijano! Zato ne opterećuj se glupostima i ne razbijaj glavu kojekakvim komentarima, pitanjima i pričama...Imaš svoj život i budi uvijek sretna! Jer svi smo mi u duši djeca, koja se više ili manje opiru surovosj stvarnosti i fazama odrastanja...
Stoga kako bi rekla ona čuvena: "Relax, take it easy!" :-) ;-)
Istina, da :) Lakše je kada si pozitivan. Hvala ti :)
Izbriši