Ruževe kronike: Cirkus u mojoj glavi

Voljela bih da sam ostala anonimna kad sam kretala s pisanjem bloga jer bih vam sada mogla napisati toliko toga što mi se trenutno događa bez straha da će cijeli grad i okolica o tome pričati. Trenutno me toliko toga guši da nisam sigurna u kojem smjeru trebam ići. Zapravo, mislim da znam, ali za njega je potrebno znatno više snage nego što ja trenutno imam.

izvor

Ne želim biti nova Carrie Bradshaw, ali trenutno imam dovoljno materijala da napišem solidne memoare. Da napišem roman, mislili biste da je znanstvena fantastika. Sigurno. Još od viših razreda osnovne škole pisanje je bilo moj ispušni ventil i kad bih osjećala da je cijeli svijet na mojim ramenima, pisanje bi pomoglo.

U posljednje vrijeme doista razmišljam o tome da proširim tematiku svoga bloga jer mislim da mogu znatno više toga reći od toga koliko jedan ruž traje na usnama ili kakve je pigmentacije neko sjenilo. Ne želim podcjenjivati beauty sferu života, ali činjenica je da su to sitnice koje ne znače život. One ga uljepšavaju, daju nam tu dozu šljokica koju trebamo, ali ga ne ispunjavaju. Međutim, nisam sigurna kako bi kretanje tim putem završilo i kako biste vi to prihvatili. Kako bi to moja okolina prihvatila.

U nezgodnom sam položaju jer sam odabrala nastavnički smjer na diplomskom studiju, a to znači da ću morati ili brisati velik broj svojih članaka i videa ili ću se morati boriti s nemilosrdnom djecom koja ne mogu shvatiti da profesori imaju svoj život koji se znatno razlikuje od stajanja pred pločom i diktiranja.

Jedina razlika između moje glave i cirkusa trenutno je ta što je cirkus nešto zabavno.

Zamislite da vas netko zaprosi nakon tri dana (ne)poznavanja i da upoznate osobu koja vam kaže da ima noćne more već deset godina i priča s demonima.

I to je samo jedna rečenica.