Ruževe kronike: Volim, ne volim, volim

Danas sam na Facebooku vidjela naslov nekog članka koji je glasio otprilike Živite li život punim plućima ili samo preživljavate i nakon nekoliko sekundi razmišljanja jesam li toliko očajna da to čitam, ipak sam kliknula na link i odlučila pročitati članak. Premda u njemu nije pisalo ništa pametno što već ne znam, potaknuo me da stvarno napravim listu stvari koje me usrećuju i listu onih koje me ne usrećuju. 

izvor

Začuđujuće, vrlo sam lako popunila listu prvih, a na drugu listu znala sam da na prvo mjesto moram staviti faks. Na trećoj godini shvatila sam da me moj faks više ne zanima. U svakom semestru postoji jedan kolegij koji volim, ali svi ostali strašno su dosadni i nemam uopće volje sjediti na tim predavanjima jer nemaju smisla ni koristi – najveća je korist što uspijem pregledati sve društvene mreže i pišem ideje za nadolazeće članke i videe. Ne volim djecu, a cijeli život trebala bih raditi s djecom koja će vjerojatno misliti za moja predavanja da su dosadna i besmislena i kad vidim njihova nezainteresirana lica, sigurno ću izgubiti volju. Nekada sam maštala o tome kako ću biti profesorica, dijelit ću jedinice i bit ću stroga. :D Međutim, sad kad se to bliži, razmišljam kako ne bih željela time  baviti se cijeli život i da su šminka, pisanje i sve vezano uz ovaj moj Lipstick's blade projekt nešto što mene stvarno zanima i što me usrećuje.

Ne mislim da sam pogriješila fakultet jer ne mogu se zamisliti ni na jednom drugom fakultetu, a koliko volim jezik, potvrđuje činjenica da jedini članak o Todoriću i Agrokoru koji sam otvorila, bio  je onaj kako se dekliniraju lex Agrokor i lex Todorić.

Otišla sam malo predaleko, ali da, prvu točku moje nesreće moram trpjeti još dvije godine jer želim tu diplomu, koliko god me trenutno to ne zanima. 

Druga točka na dnevnom redu bili su ljubavni problemi. Moje bitke otkako sam ušla u pubertet pa sve do danas, a ako nastavim ovako „napredovati“, neću biti pametnija ni sa 70. Nekad sam bar nesvjesno radila greške, a sad ih radim svjesno pa mi je još gore. Ako pratite moju Facebook stranicu, mogli ste vidjeti preporuku za seriju Big Little Lies koja me oduševila, ali i deprimirala. Zar su svi ljubavni odnosi tako teški? I onda gledam taj prividno savršen par, a iza zatvorenih vrata voli ju uhvatiti za vrat i udarati glavom o zid. Kad vidim i čujem što se sve događa, mislim da je čak i bolja opcija imati sedam mačaka nego jednog muškarca (usputno rečeno, igrom slučaja dok ovo pišem, upravo svira Balašević i njegova O, kako tužnih ljubavi ima).

Treća točka bili su ljudi koji crpe moju pozitivnu energiju. Emocionalni vampiri, tako nekako bi ih se nazvalo. Mislim da sam sama sebi dovoljno zlo i bez takvih pojedinaca, tako da dok neki od ponedjeljka kreću na dijetu, ja krećem s čistkom.

Četvrta točka bili su izlasci u mom gradu (taaa-daaa, stara sam!). Premda nisam sigurna je li do grada, društva, mamurluka i neispavanosti sljedeći dan, novaca koje bacim, a mogla sam kupiti novi Real Techniques set kistova ili MAC ruž, znam da me to više ne ispunjava. Oko mene su sami srednjoškolci ili rastavljeni pedesetogodišnjaci koji sline nad mladim mesom, svi se guraju i odmjeravaju jedni druge, tako da se zapravo krenulo van samo da se ne ostane kod kuće subotom (ja sam danas ostala, bravo ja!) ili da se pokaže. Nemojte u Đakovo van, bez obzira što Turistička zajednica rekla.

Peta točka, i posljednja jer vas ne želim udaviti, zapravo je ljenčarenje. Kada ništa ne radim, osjećam se užasno, beskorisno i samo mi je u podsvijesti što sam sve mogla napraviti umjesto besciljnog lutanja društvenim mrežama. S druge strane, da to nisam radila, ne bih naišla na onaj članak, ne bih napravila listu i ne bih napisala ovo. Svako zlo za neko dobro. Ili?

Možda biste i vi trebali napraviti svoju listu jer čak i najmanja sitnica koju promijenite, mogla bi vam u potpunosti promijeniti raspoloženje. Sredite nokte, operite kosu, vježbajte - sve to nešto vrijedi.

Do idućih Kronika!