Cijeli sam tjedan govorila kako jedva čekam četvrtak jer u Osijeku je četvrtak studentski dan, dan za pijanke, izlaske i previše vremena provedenog šminkajući se. I tako sam dočekala četvrtak, onda sam jedva čekala vikend, došao i taj vikend, sjedim na kavi i pričam kako jedva čekam ljeto. Onda čekam večer jer ću ići na svirku, doći će nedjelja, jedva ću čekati da legnem u krevet jer sutra imam previše posla za faks i tako se priča nastavlja. Čekaš vikend, izlazak, šoping, kraj predavanja, novu epizodu serije (kod mene je Lucifer aktualan, a kod vas?), čekaš Božić, doček Nove godine, kraj semestra, čekaš Njega (ako ga imaš), čekaš da stane kiša, čekaš da ti stigne paket, čekaš da dođe plaća, čekaš da skineš 5 kg (a ništa ne radiš), čekaš život, ali ga ne živiš.
I znate što? Nije meni problem što moj život tako prolazi, još sam mlada, možda se jednom opametim. Problem je što prolaze životi ljudi oko mene. Doslovno prolaze, nestaju. Nikada još nisam pisala o smrti jer se nikada s njom nisam susretala. I onda me uhvati - jedan mjesec, tri smrtna slučaja. I znaš da više vrijeme ne možeš vratiti i znaš da ne možeš plakati jer to tako mora biti i nikome ne možeš ništa reći jer nitko ne želi slušati o takvim stvarima. I živiš jednako kao prije, izlaziš, družiš se, jedeš, piješ, šminkaš se, dišeš, živiš, ali ne živiš. Ne smiješ se istim smijehom. Ne voliš istim srcem.
Svi mi slušamo kako treba uživati u životu, ali tko od nas stvarno uživa? Tko se stvarno budi nasmijan ujutro i sretan je što je novi dan? Rijetki, stvarno rijetki. Većina žuri na posao, faks, u školu, čeka da prođe još i taj jedan dan i onda da dođeš kući i napokon legneš u krevet. Tužno je kad ti je najdraži dio dana leći spavati i nadaš se da će noć što dulje trajati.
Hvataju me neki mračni dani i ispunjava me neka tuga i nekako ju prihvaćam kao dio sebe (ma znate, jesen, kiša, hladno, a ja to mrzim, jedva ČEKAM ljeto) i onda kada prihvatim da je tako i da ne može gore, bude gore. Jedna od osoba koju najviše voliš na cijelom svijetu dobije dijagnozu. Rak. Opet ista priča.
Nisu moji dani, tjedni, mjeseci. Zapostavljam blog, nemam volje za faks, živim da dani prođu i čekam neko bolje vrijeme. I rado bih živjela u trenutku, ali kad su trenutci koje imam sve samo ne lijepi. Da pronađem lijepo u lošem? Ne znam više kako.
Ne volim vam pisati negativne članke jer širenje negative nikom ne pomaže, ali možda ima netko tko je u istim problemima i želim da zna da nije sam. Ima nas još. I možemo samo čekati i nadati se da će proći i da je sve ovo samo jedan loš period koji ima svoj kraj.
A sada idem prati kosu i sređivati se za večeras i smijat ću se kao da mi nije ništa i nikome neću reći da me boli. Osim vama, ali pssst.
Trenutno i ja nesto prolazim na prvatnom planu. Do sinoć sam se ubijala odgovorima, razmišljanjima, itd. Onda sam, kako sam upućena u zakon privlačenja nastavila sa radom na sebi i sa svim mi znanim metodama. zato se od sinoć osjećam bolje, kao i danas većinu dana. Ima trenutaka kada me negativne misli počmu obuzimati ali njih primjetim pa krenem s ovim: sve je dobro i bit će još bolje. moja situacija je riješena. riješeno je! da vidis kako se vibracija(energija) podize. I ja ću ti kao i Aneta reći: nista ne traje vječno, proći će i to, samo polako :*
OdgovoriIzbrišiImala sam jedan period kada su mi se jako ružne stvari događale i to jedna za drugom da sam se već pitala dokle to može ići tako, a onda prema onoj staroj da nakon kiše dolazi sunce, počele su mi se stvari slagati na svoje mjesto. Mislim što reći, to je život, a bol je samo znak da smo živi. Smatram se pozitivnom i vedrom osobom te sam veliki hedonist i trudim se uživati u svakom trenutku te si ugoditi koliko mogu jer ipak samo jednom se živi...
OdgovoriIzbrišiI opet čitam tvoj post iz ove rubrike, i pored pronalaženja u tvojim tekstovima o momcima, i trenutnom ''emotivnom stanju'', da ga tako nazovemo, ja se u potpunosti pronalazim i u ovom tekstu. Nikada se ne bih javno oglašavala na te teme, ali ne mogu da ne prokomentarišem ovaj post. Život je bio mnogo lepši kada je smrt samo bila pojam, a ne toliko prisutna u svakodnevnom životu (bukvalno svakodnevnom). Ne znam šta bih pametno rekla sem da se u takvim situacijama nije lako osećati istinski srećno, ali i to dođe vremenom valjda. <3
OdgovoriIzbriši