Ruževe kronike - Novogodišnje zavaravanje

Nikada nisam bila dobra u donošenju novogodišnjih odluka, tako da sam i u novu 2016. ušla bez ikakvih velikih očekivanja. Željela sam da bude bolja nego prošla, ali nisam se previše nadala. Znala sam samo da ne smijem činiti iste greške i zato sam to ostavila iza sebe. U prošlosti. U 2015. U životu ste sigurno puno puta čuli kako ništa ne ide na silu, a tako je i s promjenama. Ne vjerujem u promjene preko noći, ne vjerujem da se možete motivirati za nešto veliko u samo jednom kratkom trenutku. Potrebno je vrijeme.

Jedna od promjena koja se dogodila s vremenom osobito je utjecala na mene, moje postupke, zanimanja, svakodnevni život općenito. Uistinu sam počela više cijeniti ono vrijedno i istinsko od onog površnog i zavaravajućeg. Prestala sam gubiti vrijeme na zbližavanje i druženje s ljudima koji me ne razumiju, ne podržavaju i u čijem se društvu ne osjećam ugodno. Prestala sam zaboravljati one koji zaslužuju svaku pažnju koju mogu dobiti. Otvorila sam se onima koje želim upoznati, a zatvorila za svu silnu oholost oko sebe. Znate, već je klišej reći da se samo jednom živi, ali činjenica je da imamo priliku birati velik broj ljudi koji nas okružuju i da zato trebamo birati najbolje.
Kraj 2015. i početak 2016. godine za nekoliko meni dragih ljudi završio je tragično i mislim da me to najviše pogodilo i da je najviše utjecalo na tu moju promjenu. Kada vam tragično pogine prijatelj s kojim ste dijelili školske klupe, prisiljeni ste zapitati se kamo sve ovo vodi. Danas se možda smijete i veselite, možda pak kukate jer vam je puknuo nokat, živcirate se zbog previše ispita ili posla, možda ste razočarani jer vas je netko povrijedio, ali nikada ne znate što se može dogoditi sutra. Često ne shvatite čime se sve opterećujete dok dok ne dođe nešto užasno, neizdrživo, nešto što sve mijenja. Kada se netko razboli. Kada se nečiji život ugasi. Možda baš zato trebamo cijeniti sve ono što imamo, uživati u vrijednim stvarima, ali se prepustiti i sitnicama ako to želimo.

Ne mogu reći da nisam nimalo površna osoba. To tvrditi čak bi bilo i kontradiktorno jer ipak jesam beauty blogerica opterećena šminkom koja nije nešto vrijedno i bitno u usporedbi s drugim životnim vrijednostima. Šminka je prolazna i nije bitno imate li pet ruževa za usne ili pedeset pet, znate li izvući preciznu liniju tušem ili ne znate, imate li savršene obrve ili možda tri dlačice u nizu. Sve su to sporedne sitnice s jedne strane i neće nitko suditi o vašem karakteru na temelju toga, ali s druge strane šminka pruža svojevrstan bijeg od stvarnosti. Barem meni. Lakše mi je proučavati police s kozmetikom nego čitati crnu kroniku. Lakše mi je zamarati se odabirom ruža uz odjevnu kombinaciju nego time što se događa u svijetu. Možda bježim od odgovornosti, možda propuštam svoju priliku da "promijenim svijet", ali ne osjećam grižnju savjest zbog toga. Znam da je puno dati dvjestotinjak kuna na jedan ruž dok netko jedva preživljava, ali opet nemam grižnju savjest sve dok znam da pomognem onima koje poznajem kad god mogu. Podijelim ono što dobijem i s vama, dragi čitatelji. Svjesna sam da to možda nije dovoljno, ali vjerojatno se mora dogoditi bar još neki prijelomni događaj da bi se i to u drastičnoj mjeri moglo promijeniti. Šminka nije dodatak koji me čini ljepšom (ili ako pitate mog dragog - umjetnijom), već ona je ono za što se hvatam kako bih si uljepšala stvarnost. Ono što me rastužuje zapravo je nedostatak osoba istih interesa u mojoj blizini, nema puno onih koji razumiju moju opsesiju, ovisnost, bijeg od stvarnosti, hobi, ali i na kraju krajeva - ljubav. Iz tih razloga nastao je ovaj blog i zato traje već tri godine.

Ne mogu promijeniti svijet, ali zato vam možda mogu promijeniti pogled na kozmetiku. Do nekih vedrijih dana!